Nekako mi se čini da mnogo toga više mi možemo da naučimo od tih mališana nego oni od nas. I mi smo nekada bili isti kao oni, samo smo godinama uspešno potiskivali sve ono što nas čini detetom u želji da odrastemo… I šta onda? Sada smo kao veliki, a u stvari smo samo poprimili mnogo toga iz okruženja što bi radije izbacili. Zar ne biste opet bili bezbrižni kad bi mogli? Kada bi vam jedina briga bila kako da što pre istrčite napolje i igrate se sa drugarima pa samo niste sigurni oćete li ste igrati između dve vatre, jurke, žmurke ili nešto treće. Da li će vas mama grditi što ste se isprljali, a već znate da ne može da se na vas naljuti. Zar nije to najiskrenije vreme? Vreme kada sve možemo, kada niko nije jači od nas, kada nam je mašta najlepša, najrazigranija, najčistija. Kada smišljamo sve i crtamo i pravimo šta god poželimo.

Pa gde se to izgubilo?

Mislim da su najsrećniji ljudi oni koji uspevaju da očuvaju dete u sebi. Koji nikada ne dozvole da ono potpuno nestane, jer to je najpozitivniji deo nas. Deca su dobra, draga, vragolasta, maštovita… Ona ne žele loše drugome. Oni su najčistiji predstavnici ljudskog roda, koji se potom godinama polako kvare i postaju “odrasli” ljudi.

Ja bih mnogo radije postao odgovorno dete, nego odrastao čovek. Nadam se da ću u tome i uspeti.